-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Za to su mu bili potrebni autentični ambijent, dramatični događaji, jasno izdiferencirani likovi i oni duhovni prostori u kojima se neprekidno nešto mijenja, traži i bar naslućuju ideali za kojima svi težimo. Uzbudila ga je tragedija sela u kome su, za vrijeme jedne kaznene ekspedicije, stradali svi odrasli muškarci. Oslobođenje je shvaćeno kao polazna osnova, i to ona psihološka i biološka u isti mah, na kojoj se može obnoviti život. Ambijent je gotovo sablasan – na šturim i kamenitim padinama nalazi se zgarište nekoliko seoskih kuća oko kojih se svijaju starice i žene sa malom djecom. Sve je to toliko vjerno da „Radopolje” djeluje dokumentaristički i gdje se režija svodi na nastojanje da u kamenjaru, kao srcu tragedije, nađe mogućnost da život dobije svoje prirodne oblike. Likovi su upečatljivi u svom očajanju, uspomenama i nemaštini. Iznoseći niz detalja i objašnjenja režija želi da stvori utisak o situaciji koja se nekome može učiniti konačnom, determinisanom za cio život. Ma kako izgledalo beznadežno bitisanje na ovom prostoru, Janković se ne prepušta meditaciji i očajanju. „Radopolje” je moglo da bude epska legenda, bolno emocionalno prisjećanje i surova ratna drama, ali je Stole Janković želio da kroz svu ovu nesreću dođe do izražaja i jedno novo shvatanje borbe. Između rata i mira ne postoji prekid – to su stanja, trenuci, kretanja, prožimanja i otimanja života od onog što ga ovdje ugrožava.
U ovim ženama i djevojkama stradanje nije prošlost, sve je tu prisutno oko njih i u njima, pa se na tome i jača njihova odlučnost da obnove selo i vrate radost u svoje spaIjene domove. Sa tragedijom se ne mogu pomiriti, jer je nisu oni izazvali – ona je spoljna sila koja ih je pritisla i kojoj se može oduprijeti upravo sada tom instinktivnom željom da se počne iz početka. „Radopolje” Stola Jankovića djelovalo je impresivno svojim sadržajem; u razrušenom selu, gdje su za vrijeme drugog svejtskog rata pobijeni svi odrasli muškarci. Žene nastoje da ožive svoja ognjišta i produže svoj život i egzistenciju u slobodi. Ambijent je surov, realističan, pun beznađa i tragičnosti, ali ga emocije preobražavaju i pretvaraju u metaforu života i vječnosti. Oslobađanje je tako postalo nada u egzistenciju i obnovu sela. To svakoj njihovoj riječi daje oporost, ali i odlučnost, jer Radopolje nije na kraju i izvan svjeta. Ako su stradali njihovi ljudi to je zbog njih samih i svih ostalih i u ime života i slobode bez koje nema života i zato nema razloga da se ne učini i ono nemoguće. To je uslov slobode i najodvažnija među ovim napaćenim ženama, Kata, odlazi sa svojom nesuđenom snajom Đurđom dolje u mjesto da bi dobila materijal i ljude potrebne za obnovu kuće. U razgovoru sa Stipom daje do znanja da njoj i njenoj sirotinji, kako sama kaže, ne treba ni kolonizacija, ni bolja zemlja, ni fabrike – ostaće na kamenu gdje su se rodile i obnoviće onoliko kuća koliko ih je nekad bio u Radopolju. Njena odlučnost je gotovo stamena i nedodirljiva. Uzalud je ubjeđivati ovu ženu da je sve to što je ona načinila besmisleno, jer će joj se djevojke razići po zemlji. Međutim, Kata je uporna da obnovi selo, nađe zetove, i sve zadrži u selu.
(NASTAVIĆE SE)